MATEMATIKA KAO PESMICA

Minkov „Kako je otkriveno letenje”,

režija: Emilija Mrdaković,

Pozorište mladih, Novi Sad, 2014.

Piše: Igor Burić

Bugarski autor Margarit Minkov manje je poznat kod nas nego u Bugarskoj i, uopšte, u svetu umetnosti namenjene deci i mladima. Rediteljka Emilija Mrdaković ga je u Novom Sadu predstavila  njegovom pričom „Kako je otkriveno letenje”, koju je zajedno s glumcem Sašom Latinovićem adaptirala za scenu Pozorišta mladih.

Predstava je prilično jedinstvena, jer na neočekivan način spaja najteže i najlakše – spaja nauku s basnama. I to ne bilo koju nauku, nego kraljicu svih nauka, matematiku i fantastični motiv letenja. Da stvar bude još lepša (ovde se već može čuti zevanje školaraca kojima je namenjena), spaja ih u vidu jednog školskog časa, učeći klince, ali i njihove nastavnike da nije svaka lekcija ista. Od nekih, pogotovo onih za koje ocene naizgled ne trebaju, zavisi dobar deo uspeha u životu.

Kako je otkriveno letenje” svakako je priča o posebnosti, o trudu i radu na nečemu, ma kako to u početku delovalo nezgrapno i neukrotivo. U njoj kao da je na savremen način evocirano Andersenovo „Ružno pače”. Samo što roda o kojoj je ovde reč neće naučiti da je lepi labud, nego da je ptica koja zahvaljujući svojoj konstituciji – plućima, kostima, perju i krilima – može da leti.

U tome će joj pomoći nastavnik, podjednako veliki zanesenjak. On će letenje povezati nizom tačaka, duži i pravih, kombinujući geometrijske oblike i figure, zakone fizike, kako bi rodi i deci „na času” objasnio svu lepotu ovog čuda prirode.

Iako je i u formi predstave reč o neobičnom izboru, lutkarskoj monodrami, Saša Latinović je siguran rediteljkin izbor, jer je, kao glumac i animator, spreman da se uhvati u koštac sa zahtevnim zadacima, da glumom, više koncipiranom kao igra, i animacijom lutaka proširi dramaturšku dinamiku monodrame u pravi mali van men šou. Latinović nastavnika igra kao junaka crtanog filma ili slepstika. Karikiranim govorom (ne ume da kaže glas „r”), pokretom (stepovanje, pantomima), on vešto predaje svoju predstavu. Predaje, jer ona na momente čak ima i otvorene elemente predstave-predavanja, neposredne, direktne, dokumentarne delove, danas prilično zastupljene u savremenom pozorištu. Uvodnom scenom dolaska na posao, slušanja klasične muzike, scenom čitanja dnevnika, prozivke đaka, Latinović sigurno i samouvereno postaje „smotani” nastavnik-matematički zanesenjak, koji će vrlo brzo table, lenjire i trouglove početi da slaže u oblike roda, koka, a celu učionicu pretvoriti u prostor za letenje, u kom se s lakoćom povezuju apstraktnost i čulnost, što jeste pravi zadatak nauke, ali i umetnosti, u srećnom spoju otkrivanja, kao oduševljenja ili produhovljenja.

Najveći zadatak za glumca u predstavi „Kako je otkriveno letenje” je da proširi, ali i ukroti svedeni, a jasan i efektan tretman celokupnog dekora. Milica Grbić Komazec je lutke zamislila na pomenuti način, sačinjene od geometrijskih pomagala, ali u tu svrhu služi i dnevnik-uglomer, kao i katedra koja se pretvara u baru, sovu ili kokošinjac. Lutke su „najnemirnije”, jer i pored izrazite idejne kreativnosti, zbog svoje prirodne, drvene krutosti, u finalnoj izradi one baš i nemaju veliku izražajnost, pa može da deluje da glumac animira ptičjeg čiča-Glišu, što zapravo i ne smeta mnogo, kao što ni ponavljanje lekcija iz matematike u predstavi ne deluje suvoparno i zamarajuće. Zato je tu važna i dinamika pokreta, igre, u kojoj je Latinović imao koreografsku pomoć Olivere Kovačević Crnjanski i Frosine Dimovske, znalački se snalazeći posebno u pasažu plesa jednog velikog šestara.

Vratimo se na kraju još jednom našoj rodi-pronalazaču. Nakon susreta s kokom, ona nije znala šta da radi sa svojim darom, sve dok nije srela mudru sovu. Od usamljenog entuzijaste, izolovanog iz društva zainteresovanog za jaja i žablje batake, postala je isto što i onaj koji priča priču – nastavnik zanesenjak. Sve ptice sjatile su se kod nje na časove. Na ovom nivou se vidi osnovna misao predstave „Kako je otkriveno letenje”, čija hrabrost se ne ogleda samo u izboru teme, načinu njene obrade i stilski jedinstvenih i prilično smelih kreativnih rešenja. Otkriva se nešto drugo, a to je da letenje predstavlja izdizanje iz žabokrečine neznanja koje donosi slobodu da se bude ono što se biti može, samim tim i mora. Čisto i jasno, kao u pesmi Branka Kockice „Matema, matema, mate, matematika”!

Share