ZAJEDNIČKE USPOMENE RODITELJA I DECE, JEDNO JE OD OSNOVNIH HTENJA U DRAMSKOM STVARALAŠTVU ZA DECU

Razgovor sa Danicom Nikolić Nikolić, dramskim piscem

Teodora Ž. Janković

 

Komadom „Dok te ja hranim i oblačim”, dramski pisac, prozaist i pesnikinja, Danica Nikolić Nikolić,veseli i poučava novosadsku publiku u Pozorištu Mladih, u dupke punoj Velikoj sali već dve pozorišne sezone. Bolji poznavaoci geneologije i porodičnih istorija, rekli bi onu narodsku “iver-klada”, jer praunuka tvorca antologijske pesme „Plava grobnica”, Milutina Bojića, jeste dobar „primerak” za potvrđivanje poslovice od starina, budući i sama, bivajući, potentnim i živim, lucidnim i darovitim, stvaraocem u brojnim „umetnostima reči”. Najplodonosnijim, svakako u dramskom stvaralaštvu, za koje je među ostalim ovenčana i Mihizovom nagradom, dočim joj je komad „Sava Savanović-vampirska simfonija”, kikindskog Narodnog pozorišta, nosilac banjalučkog priznanja „Korak u hrabrost”. Upravo takva, večno „koračajući prvim koracima” hrabrosti i umetničkog genijusa, Nikolićeva se ne libi da piše i za decu, a razgovor za „Niti” upriličili smo u povodu komada  „Baroni Di Makaroni” postavljenog u Pozorištu lutaka „Pinokio” iz Beograda, netom pre nekoliko meseci.

U novembru mesecu, premijerno je u Lutkarskom pozorištu „Pinokio“ izvedena predstava „Baroni Di Makaroni“, pretpostavljam po Vašoj dramatizaciji, a na osnovu poeme Dušana Đurišića. Vi, koja neprestano učite da hodate („Prvi koraci“), koja čitav život „provodite u istoj dramskoj radnji“, šta ste naučili tokom rada i pisanja na ovom komadu? Da li Vam je ovo prvi komad za decu? Ako nije, koji su još? Da li ste radili za druge medije-televizija, radio za decu? O čemu se zapravo radi u samom komadu? Jel bilo kakvog iskakanja, eksperimenta, glede same postavke ili je u pitanju, klasična lutkarska predstava?

Poema gospodina Dušana Đurišića je uzeta kao polazište za nastanak dramskog teksta. U dramaturškom smislu, ta poema je nedovršena, nema closure. Sa odobrenjem gospodina Đurišića napisana je kompletno nova drama u kojoj su likovi i osnovni zaplet preuzeti iz poeme, ali su neki likovi dodati, a sama poruka komada upriličena tako da bude prijemčiva za decu. Kroz ovaj komad, naš autorski tim je imao ideju da deci približi toleranciju i prihvatanje različitosti, da postavi jedan (za dečji uzrast upriličen) moralni okvir, da pouči decu o drugarstvu i praštanju. Baziran je na onoj arhetipskoj ideji da dobro pobeđuje, ali na jedan nenametljiv i lepršav način. S obzirom na to da ovo nije moj prvi i jedini dramski tekst za decu nisam imala dvojbe u vezi sa tim kako ga treba postaviti, a kako voditi. To se, naravno, dešavalo pod budnim okom reditelja Olje Đorđević. Naš autorski tim sastavljen je od žena koje su i majke, pa smo znali na kojoj liniji treba da vodimo tekst da bi bio prijemčiv, duhovit i dopadljiv za uzrast od 4 i više godina. Kao većina mojih tekstova, i ovaj je pisan u stihu. Deca su to sasvim lepo percipirala, mada u pozorišnim krugovima postoji večita bojazan i predubeđenje da ljudi, a posebno deca, ne korespondiraju kako treba sa stihom. Smatram da je to nonsense pošto su deca uživala. Ako je tekst „pametan” ali i zabavan istovremeno, stih je samo dekoracija koja je deci upravo najbliža – svi su u periodu učenja pesama iz „Velike riznice” Jovana Jovanovića Zmaja, pa stih primaju kao nešto sebi blisko. Napisala sam pre nekoliko godina originalnu bajku „Infantkinja od svile” za decu, takođe u stihu, ali nije bilo zainteresovanih pozorišta za ovaj tekst, iako ga je žiri UNIMA-e preporučivao pozorištima. Nisam imala prilike da pišem za decu za druge medije. Paralelno, radeći na ovom tekstu, dobila sam poziv od reditelja Darijana Mihajlovića da adaptiram bajku „U cara Trojana kozje uši” koju je on postavio u Omladinskom pozorištu „Dadov”. Moj rukopis je isti, dakle prepoznatljiv, te je i ova adaptacija urađena u stihu, sa već nezaobilaznim songovima. To je, takođe, ispala jedna decentna predstava koju publika voli. Darijan je napravio malo remek-delo koordinirajući dvadeset i petoro dece na sceni. Vratimo se na „Makarone”… To nije klasična lutkarska predstava iako postoje lutke, ali jeste predstava koja je napravljena tako da ni roditeljima koji sede sa decom u pozorištu ne bude dosadno, a to je, usuđujem se da kažem – retkost. Mi kao majke, pozorišne delatnice, (govorim o autorskom timu) znamo koliko je važno takvo povezivanje roditelja sa decom. Smatramo da kvalitetne predstave za decu koje nisu banalne, ergo, koje su gledljive i za roditelje, stvaraju jednu platformu na kojoj se grade zajedničke uspomene. Na toj platformi se postavlja temelj, onaj najvažniji temelj u detinjstvu, a koji se tiče poimanja dobrog, kvalitetnog i decentnog. Zajednička nam je ideja da ne potcenjujemo niti intelekt, niti ukus deteta, što je, nažalost, postao modus operandi u dečjem pozorištu.

Budući je portal, o lutkarstvu i dramskom stvaralaštvu za decu, da li je promišljanje dramskog teksta za lutku, drugačije od onog kada radite za „odrasle“? Koliko Vam je uopšte izazovno i da li u toku procesa rada, pisanja, razmišljate o mogućnostima ovog sredstva u funkciji dramske radnje?

Promišljanje dramskog teksta je uvek isto – i za odrasle, i za decu. Iz moje vizure početak, sredina i kraj treba da budu jasni. Ja sam ta vrsta dosadnog klasičara. Tekst ne sme da bude dosadan. Mora da nosi poruku. Mora da ima više slojeva jer treba da se obraća različitim slojevima, a bilo bi valjano da ga, iako čitajući sebi bliske slojeve, publika na koncu percepira tako da usvoji univerzalnu poruku. U pisanju dramskog teksta ima mnogo matematike, da ne gnjavim sada o tome, tako da imati lutku na sceni samo po sebi uslovljava dodatnu matematiku. Reč je, jasno, o individualnoj primeni matematike autora jer ne postoji mustra po kojoj se radi, više se oslanjaš na intuiciju. Jasno, ne sme da se gubi iz vida koja su ograničnja lutke, ali postoje razne uslovnosti i u pozorištu gde nema lutaka, pa naprosto stalno imaš glumca i njegove mogućnosti na pameti. Što se tiče pisanja, meni je uvek i sve izazovno. Najizazovniji su mi domaći zadaci (i ograničenja) koje ispočetka nikada ne znam kako da rešim. Rešavajući ih, i sama se igram, i to je valjda razlog zbog koga ovoliko volim ovaj posao.

U novosadskom Pozorištu Mladih, za predstavu rađenu po Vašem tekstu, „Dok te ja hranim i oblačim“, namenjenu mahom omladinskoj publici i njihovim roditeljima, traži se, već dve sezone karta više. Jeste li očekivali ovakvu recepciju publike? Pojedinosti o samom procesu stvaranja ovog komada, rada na predstavi i sa ansamblom PM, motivima i htenjima, kojima ste bili vođeni prilikom postavke, itd…

Bila bih neiskrena kada bih rekla da nisam očekivala. Postoje još neke moje uvek pune i rasprodate predstave. Znala sam da imamo hit još tokom rada na predstavi. Vratiću se na autorski tim i na divan ansambl PM. Sam proces rada, koji je idejno osmislila Olja Đorđević bio je jedno fenomenalno iskustvo. Raspadali smo se, krpili, otvarali, smejali, potom vrištali od smeha i gorko plakali tokom rada. Barabar autori, glumci, ispicijent… Motiv i htenje je uvek isto u mom slučaju – napraviti nešto ispod čega možeš da se potpišeš. Kvalitetno uprkos često nekvalitetnim uslovima. Znate, lako je napraviti kvalitetnu predstavu sa 150 000 evra. Kome pođe za rukom da napravi kvalitetnu predstavu od 15 000 evra taj je pobedio. Naravno, ne sugerišem da treba raditi predstave za taj novac. Pozorište ipak treba da drži neko dostojanstvo.

Teme, koje primećujem da Vas okupiraju u pisanju (kolumne) jesu vezane, među ostalim za Vaše odrastanje, porodicu, vrednosti koje ste usvajali blagodareći srodnicima. Da li u životu freelance umetnika, dramskog pisca po obrazovanju i htenju, a van institucionalnih okvira, ima uopšte prostora, za problematizovanje pitanja izazova detinjstva, mladosti i odrastanja i koliko su i da li su Vam eventualno, te teme, intrigantne za postavku u dramskom komadu u kakvoj predstavi za decu i odrasle?

Oh, svašta mi je intrigantno i svašta bih pisala, međutim ja sam postala pisac kome se tekstovi naručuju, a koji se trudi da parčiće onoga što ga proganja i inspiriše, provuče i kroz pomenute „domaće zadatke”. Porodica i porodično je veoma važan temelj društva, možda najvažniji. Povratak porodici, raslojavanje odnosa, nalažnje psiholoških trigera u odnosu na odrastanje i formiranje jedinke, nisu neka novina ni u pozorištu, ni u pozorišnom. Mislim da se većina dramskih pisaca time bavi na ovaj ili onaj način.

Fenomenologiju i radost majčinstva, čarobni svet otkrivalaštva života, dočaravate nam svakodnevnim crticama i krokijima iz života Vašeg sina Konstantina i njegovog i Vašeg okruženja blagodareći društvenoj platformi Facebook, na jedan krajnje simpatičan i lucidan način. Možemo li se nadati i da će ove „crtice iz života Konstantina Nikolića“ jedared biti polazišnica kakvom dramskom komadu?

Definitivno. Ahahaha. Konstantin je so far najzabavnija i najduhovitija osoba koju sam upoznala. Ima urođenu, nezamislivo veliku radost življenja. Preneli smo mu mnogo ljubavi, pa je postao mazan i mio, a sa druge strane mu nismo ograničili slobodu pa je i musav, i odranih kolena, i povremeno izložen grdnji. On je mešavina Haklberi Fina i Denisa Napasti, a to znači da pored njega ne postoji šansa da vam bude dosadno. Inače, Konstantin se zove Konstantin Todorović. Moj muž se preziva Todorović. A drugo Nikolić koje se šeretski smeje u mom potpisu je prezime mog bivšeg muža po kome su me svi prepoznavali. Kako sam se razvela mlada, a drugi put udala matora, bilo je glupo da menjam Nikolić Nikolić. To je kao kada bi Duran Duran odjednom postao Duran Le Bon…

Share