IMALA SAM SAMO JEDNU LUTKU
Roko Radovniković

 Gde su granice lutkarstva? Lutka je oživotvoreni predmet kojoj smisao dajemo mi. Verovatno sve može biti lutka. Veza animacija-gledalac-lutka je osnova svake predstave makar ona bila i najmanja. U svojim putovanjima jedna lutka je našla zapaženu ulogu, došla je u malu prostoriju gde su je videla različita deca koja su tu dolazila. Svi oni imali su mali problem u komunikaciji sa svetom. Nisu umeli da govore ili im je govor bio otežan. Roditelji su ih dovodili tu kako bi se nesto promenilo.

 Takav jedan decak, u toj prostori je na stolu ugledao lutke Zmije i Ovčice. Iznenada, pred njegovim očima, Zmija je oživela! Ustala je sa stola i progovorila u krilu osobe koja je nosila cvetnu haljinu. Dečak je dobio neki čudan poriv da uzme Ovčicu i odgovori Zmiji sad već na cvetnoj livadi. Zmija i Ovčica su postale prave drugarice. Trčale su i skakale poljima, maštale o putovanjima i smejale se. Kasnije su išle svuda po svetu i bile srećne. Pričale su o kuvanju, vozile se avionima, motorima… avanturama nikad kraja. I što je najvažnije, Ovčica nije mucala.

 Kada je prošlo sat vremena, mama je došla na vrata i označila da je vreme  da se ide kući. Dečak je ostavio Ovčicu i otišao. Kada je stigao kući, upalio je kompjuter i počeo da igra igricu. Osećao se usamljenim i izgubljenim ,kao i svaki dan .Kada je mama ušla nešto da ga pita, ponovo je promucao odgovor.

 Govor ne može da se pojavi ako nema interakcije sa okolinom. Ovčica i Zmija su idealan par koji se nadopunjuje u komunikaciji. Lutka Zmije je mamac koji poziva na druženje, a Ovčica je medijum, glasnogovornik dečijeg  srca. Radnja se dešava po motivima dečijih želja i improvizovanih bajki, a vođena je nesputanim impulsom  za životom same Ovčice, odnosno deteta. To je ukratko radnja male improvizovane  predstave koja se dešava kod logopeda

 Zašto Ovčica ne muca? Ona je slobodna i vođena novim izvorom nad Ja. Kreativna snaga deteta je oblikuje po sopstvenim željama i principima. Tu nema prepreka, nadzora, pravila… Energija spontano teče kroz lutku. Animator i gledalac su u istoj osobi, oni su sjedinjeni i uzivaju u igri.

 Dete komunicira igrom. Razvoj igre polazi od igre imitacije odraslih, pa do simboličke igre u kojoj je dete u stanju da pridaje značenje stvarima i menja ga u toku igre.

 Deca rado igraju priče, bajke i likovi su nedovršeni što daje mnogo mogućnosti. Priča ne mora biti nikada ispričana. Dete bira lutku, dodeljuje uloge i sve može odglumiti: Stvarne događaje, fantazije, snove, strahove…

 U svakodnevnom  životu je veliki broj poruka koje primamo i šaljemo. Poteškoća može nastatati u razumavanju poruke kao i slanju. Deca usvajajući govor i jezik istovremeno uče i da prate sve neverbalne znakove koji prate komunikaciju kao sto su: izraz lica, mimika, pokreti tela i ruku, boja, jačina glasa. Deca sa teškoćama u razvoju nisu u stanju da sagledaju sve delove poruke i upravo zbog toga lutke mogu biti značajne zato što pojednostavljuju komunikaciju.

  Kod dece koja imaju problem sa govorom, lutka je ta koja može da isprovocira komunikaciju. Lutka biva oživljena kroz neverbalnu komunikaciju u smeru verbalne. Taj impuls ka verbalnoj komunikaciji javlja se u atmosferi ljubavi i sreće kao posledica bliskosti.

 Takodje kroz projekciju detata mozemo doći i do ispoljavanja emocionalnog  konflikta, čije  razrešenje dovodi do olakšanja i vraćanje prvobitne sigurnosti, vere u sebe.

 Lutka ima značajnu ulogu u razvoju govora ali i socijalizaciji. Igrom sa lutkom budi se kreativnost, a kroz kreativnu igru se i uči o komunikaciji uopste, pa  i govoru.

 Ako se vratimo unazad, možemo da zamislimo nekog vrača, šamana u nekom plemenu koji živi u kolibi i kod njega dovode bolesne i decu koja mucaju .Od rekvizita on ima razne predmete, lutke sa kojima stupa u interakciju sa čudnim silam i pomoću svoje magije, nekih rituala, uspeva da isceljuje mucanje. Vrlo moguća priča iz davnina  koja se ponavlja, a akteri su isti. Primitivne lutke su  se svugde koristile, samo je njihova netrajnost u vremenu učinila da ih nema. Pravile su se od materijala koji bi se našao u okolini. Ali je bitno to da je korišćena u odrastanju, socijalizaciji i lečenju. Ovaj primer se nadovezuje na tu opštu  funkciju lutke.

 Na sličan način jedan logoped  je podelio svoja iskustva korišćenja  lutke u terapijske svrhe. Kada je mama pitala logopeda kako je dečak progovorio ona je odgovorila: Imala sam samo jednu lutku…

 

 

 

 

 

Share