JEDAN PRIMER IZ PRAKSE

Jovan CARAN

 

Ovo je, po svemu sudeći, večita i bolna tema. Nedostatak kadrova, koji bi bili stručnjaci za razne oblasti u lutkarstvu, predmet je diskusija od vremena kada su osnivana prva profesionalna lutkarska pozorišta. Specifičnost lutkarske umetnosti traži i specijalizovane umetnike.

Od jednakih, prvi su lutkarski reditelji, koji moraju da budu svesni svih razlika i posebnosti lutkarske umetnosti. Nije mali broj vrsnih reditelja iz tzv. „velikog pozorišta” propustio šansu da napravi dobru lutkarsku predstavu. Tokom karijere, viđao sam filmske reditelje koji su pokušavali da uvedu filmske planove na pozornicu. Imali smo za Srećnog princa tri ili četiri verzije kipa koji predstavlja princa. Od „totala” pa sve do „krupnog plana” – ogromne „bronzane” glave od koje su se deca plašila. Takva postavka nije doprinela lutkarskoj predstavi, ali je pokazala veliki potencijal u televizijskom snimku. Takve promene planova kamermani i reditelj snimanja mogli su i sami da izvedu. Drugi reditelji su pokušavali da postave javajku da hoda po podu, onako kako to rade „živi” glumci. Nemali broj reditelja pribegava video-projekcijama, iako postoje daleko primerenija lutkarska rešenja. Pronalaženje tih rešenja zahteva obimno poznavanje celokupnog lutkarskog zanata. Reditelj koji vlada materijom lako može da koristi darove ostalih scenskih umetnosti, ali tako da ih prilagodi lutkarskom načinu razmišljanja. Znači, za reditelja u lutkarskom pozorištu potrebno je odgovarajuće dodatno znanje o specifičnostima i mogućnostima ove umetnosti. Večno pitanje (bar na ovim prostorima) je kako i gde ga steći. Slično vredi i za ostale saradnike na stvaranju lutkarske predstave: dramaturge, scenografe, kreatore i majstore za izradu lutaka.

Trenutno stanje je ovakvo: na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, za studente Odseka za scenski kostim i scenografiju, postoji predmet Lutkarstvo. Dragoslav Todorović, reditelj, sa već vidljivim rezultatima ovaj predmet predaje tokom VII i VIII  semestra. I na novosadskoj Akademiji događaju se neki pomaci i radi se nešto u korist lutkarske struke. Pojedini glumci, kojima to prilike dozvoljavaju, završavaju lutkarske studije u Sofiji. U niškom lutkarskom pozorištu ima sedam ili osam glumaca školovanih u tom bugarskom gradu.

 U ovom tekstu biće opisan jedan specifičan primer obuke glumaca-lutkara u zrenjaninskom lutkarskom pozorištu.  Nedostatak specifičnog obrazovanja posebno pogađa lutkarske glumce-animatore, a time i lutkarska pozorišta koja u svojim redovima imaju ili talentovane amatere ili školovane dramske glumce. I jedni i drugi su morali da prođu traumatični put u obrazovanju za glumca-lutkara.

Kada se govori o obrazovanju novih generacija lutkara, neprestano se nameće isto pitanje ‒ zašto ovde nemamo školu za lutkare. I tako decenijama. Oni koji su zainteresovani nemaju moć, a oni koji to mogu, nemaju volju da nešto menjaju. Na glumačkim akademijama nema interesovanja, jer svi studenti planiraju da budu Hamleti ili Julije i ne pada im na pamet da karijeru provedu glumeći vrane, prasiće, vukove ili Crvenkape. Neki studenti ispune svoj san, a neki igrom sudbine, nevoljno, dospevaju i u lutkarska pozorišta. Onda oni koji ubrzo ne pobegnu shvate da ne poznaju lutkarski zanat i počinju učenje kroz praksu. To je, naravno, dugotrajan, mukotrpan i necelovit put. Dešava se da lutkar tokom cele karijere nema priliku da nauči rad s marionetom. U nekoj školi za lutkare polaznici bi savladali sve tehnike animacije, specifičnu glumu, odnos prema lutkama i lutkarstvu i naučili da zavole i pre svega poštuju ovaj zanatski deo te umetnosti.

Svojevremeno je, pre dvadesetak godina, zrenjaninsko lutkarsko pozorište ovaj problem rešilo na svoj način. Pošto se ukazala potreba za većim brojem lutkara, objavljen je oglas za upis u školu lutkarstva. Pojavio se veliki broj kandidata. Odabrano je dovoljno onih koji su zadovoljili početne kriterijume. Jedan broj je odustao tokom kursa iz raznih razloga.

Preko dvadeset polaznika podeljeno je u tri grupe. Svaku je vodio po jedan glumac iz kuće. Ovde mogu da opišem isključivo ono što se radilo u grupi koju sam ja vodio. Po rasporedu smo imali tri termina nedeljno, a časovi su trajali i po pet sati. Predavanja su bila podeljena u dva dela. Prvi deo je bio teorijski, a u drugom su rađene praktične vežbe, etide, pantomima, scenske kretnje i slično. Za svaki susret s polaznicima sam pripremao i posebni štampani sažetak teme i zadataka. Nešto kao skripta ilustrovana crtežima, fotografijama i shemama. Na moju veliku žalost, većina tog materijala je nestala prilikom havarije kompjutera, kada su nestali i mnogi drugi meni dragoceni podaci. Sačuvane su samo skice koje sam pravio kao pripremu za štampanje tih predavanja. Moguće je da su polaznici nešto od tog štampanog materijala sačuvali.

Za literaturu sam koristio, pored standardnih udžbenika iz društvenih nauka, tada retku literaturu koja je imala dodirnih tačaka s lutkarstvom. Pre svega, dragocenu knjigu Borislava Mrkšića Drveni osmijesi. Proučavajući veze između lutkarstva i bajke, koristili smo i knjige Bruna Betelhajma Značenje bajki i Vladimira Propa Morfologija bajke. Koristili smo i izdanje Scene iz osamdesetih godina, u celosti posvećeno lutkarstvu.

Razgovaralo se o psihologiji (polaznicima je posebno bila zanimljiva teorija smešnog), a bilo je i vežbi iz estetike s posebnim akcentom na odnos ljudsko biće ‒ umetnost, zašto je nešto „lepo”, koji su osnovni kvalifikativi umetnosti i slične teme.

Jasno je da teorijski deo nije mogao da prođe bez Stanislavskog i njegovog „Sistema” i Huga Klajna sa osnovnim problemom režije. Zanimljiv je bio razgovor o tome zašto su jedno vreme reditelji po obrazovanju psiholozi bili najuspešniji. Obrađivana je i psihoanaliza likova u građenju uloge i kako se to primenjuje u lutkarstvu. Da li, na primer, glumac koji igra vuka ima potrebu da se upušta u psihoanalizu ove krajnje tipizirane ličnosti. Sve u svemu, vođeni su zanimljivi razgovori u kojima bih i danas rado učestvovao.

Dosta vremena je posvećeno i istoriji pozorišta s posebnim akcentom na lutkarstvu srodne stilove i tehnike, kao što je na primer komedija del arte.  Nismo zaboravili ni istoriju lutkarstva kroz vreme i prostor, od primitivnih lutaka primenjivanih u šamanističkim i animističkim obredima do savremenih, tehnički savršenih lutaka. U ovom delu je ponovo proučavana psihologija, ali sada s potrebnim osvrtom na odnos lutka‒dete i čovek‒lutka u primitivnim kulturama i danas.

Nijedan lutkar nije kompletan ako ne poznaje vrste i tehnike lutkarske animacije. U teoriji su obrađivane nama nedostupne i egzotične tehnike, kao što je vijetnamsko „pozorište na vodi”, lutke u tradicionalnom japanskom lutkarstvu, zatim vajang lutke.  Posebno je naglašeno da se tim tehnikama prikazuju dramski tekstovi za odrasle, mitološki i epski događaji, delovi iz indijskih epova Ramajana i Mahabharata. Ručne lutke, lutke na štapu, lutke koje glumac animira na stolu, lutke-maske, lutke ispred glumca, ponešto marioneta i pozorišta senki radili smo na praktičnom delu predavanja.

Praktične vežbe sadržavale su: akcentovanje, artikulaciju, dikciju, scenski pokret i koordinaciju, tehniku animacije i lutkarske glume. U vežbama iz animacije, glavni cilj je bio da lutka svojim telom pokaže publici razumljive emocije, uprkos tome što je lišena mogućnosti mimike lica. U tu svrhu pomno je izučavana gramatika pantomime na primerima Žan-Luja Baroa i Marsela Marsoa. Možda je interesantno napomenuti da su te vežbe direktno inspirisale rad na predstavi Tvrdoglavo jaje, u kojoj nema teksta.

Narodne pesme koje je Vuk sakupio pokazale su se kao idealno sredstvo za vežbanje akcenata i ritma u govoru. Za tehniku govora, kako koristiti dah i dijafragmu, koristili smo nekoliko stranica iz Ilijade i Odiseje. Uz postignut pravi unutrašnji doživljaj i vizualizaciju, polaznici su uspevali da izgovore i ogromne celine, cele stranice, u jednom dahu. Koristio sam i pomalo neobične metode, pa su se u vežbama našli i Ogden Neš, Rub Goldberg, Norman Rokvel. Kako i zašto su se i oni našli u ovom programu, posebna je i  opširna priča, možda za neku drugu prigodu. U tom budućem tekstu bih opisao razloge i tehnike koje smo preuzeli od putujućih mađioničara i hipnotizera.

Oni najuporniji i talentovani naučili su većinu onoga što glumac-lutkar treba da zna. Sve što smo radili u toku dve sezone je ipak bio samo vrh ledenog brega „nauke o lutkarstvu”, ali i dovoljno da polaznici steknu osnovu za dalji rad, samopoštovanje i poštovanje prema svojoj umetnosti. Primljeno je šest najboljih. Neki od ovih glumaca su po broju i važnosti nagrada na festivalima nadmašili i svoje učitelje.

Verujem da je ovo dobar primer kako se s reči prelazi na delo. Za otvaranje lutkarske klase na akademijama potrebno je „samo” da se steknu neki uslovi. U prvom redu, da društvo na pravi način, a ne samo formalno, shvati korist od lutkarskog pozorišta. Bilo bi idealno da oni koji odlučuju, kao i potencijalni predavači, u prvom redu razumeju lutkarstvo i da ga prihvate kao ravnopravnu umetnost. Tek tada bi bilo rešeno pitanje kadrova, logistike i odgovarajuće finansijske potpore. Jasno je i da treba obezbediti predavače i za teoriju i za praksu. A korisno bi bilo i na neki način zaintrigirati kandidate za umetničke akademije da se u startu opredele za neki od vidova lutkarske umetnosti. Tako bi kroz „igru velikih brojeva” bili izabrani oni retki koji zadovoljavaju sve potrebne kriterijume. Dok se ova utopijska ideja ne ostvari, i dok neki moćni „Apolon” ne ubedi Cvetnu Taliju da nam prizna ravnopravnost, ostaje nam da se sami snalazimo i da sopstvenim snagama obrazujemo buduće lučonoše ove naše umetnosti.

 

 

 

 

 

 

 

 

Share