RAZLIČITE MOGUĆNOSTI IZRAZA

Razgovor sa Olgom Dimitrijević, dramatugom i dramskim piscem

Nataša Gvozdenović

 

Olga Dimitrijević je dramaturg i dramski pisac. Izvedeni su njeni tekstovi: „Internat” (Dadov, 2009), „Radnici umiru pevajući” (Hartefakt fond i Bitef, 2011), „Narodna drama“ (Pozorište Bora Stanković, Vranje 2012 i Narodno pozorište u Beogradu 2016), „Stani da se pozdravimo“ u okviru projekta „Protok žudnje“ (TkH i CDU, Zagreb, 2014) i „Kako je dobro videti te opet” (atelje 212, juni 2017). Sa Majom Pelević napisala je i izvela projekat „Sloboda je najskuplja kapitalistička reč”. Ostali projekti uključuju kabare „Iza ogledala” (Kulturni centar Reks, 2012), kouredništvo knjige „Među nama–neispričane priče gej i lezbejskih života“ (Hartefakt fond, 2014), režiju i dramatizaciju romana „Crvena ljubav” Aleksandre Kolontaj (Bitef teatar, 2016), povremeni predavački rad na Ženskim studijama u Beogradu. Dobitnica je nagrade Hartefakt fonda, Sterijinog pozorja, i Mihizove nagrade za dramsko stvaralaštvo.

U razgovoru koji je pred vama razgovaramo o srpskoj dramaturgiji.

 

Pripremajući se za ovaj razgovor čitala sam dnevnik koji si pisala za radio Slobodna Evropa 2015-te godine ”Grad koji nestaje”. Na jednom mestu kažeš kako su teme o kojima razmišljaš: starost, socijalizam i ženska solidarnost. Koje su teme koje te  okupiraju?

Uopšteno gledano, u pitanju su pozicije i borbe marginalizovanih ljudi. Možda bi konkretnije bilo reći da se sve moje drame na neki način bave ženama koje se bune. Nekada se tiču radničke borbe, nekad lezbejske ljubavi, nekad starosti, ali u suštini u svim se radi o društvenim nejednakostima, i borbi za prevazilaženje istih. Mene zanimaju društvene borbe, mene zanima politička imaginacija, mogućnost da zamislimo bolje svetove, i da od njih, makar u mašti, ne odustajemo. Takođe me zanima kompleksnost tih borbi, ljudske emocije i slabosti i kako se nerazmrsivo prepliću ljubav i politika, i koliko nas to klupko nekad ograničava, a nekad otvara prostor za nova zajedništva.

Tvoje pisanje doživljavam u velikoj meri kao, naravno, kritiku društva, ali i kao jedan poziv na solidarnost.  Živimo u svetu gde je sve opravdano u cilju slobodnog kretanja kapitala. Koja je po tebi uloga dramskog pisca danas u tom i takvom društvu?

Po meni, vrlo jednostavna: da radi ono što zna najbolje što može u skladu sa svojom politikom, da u skladu sa svojim kapacitetima doprinosti mogućoj izgradnji šireg progresivnog društvenog pokreta, i da bude spreman da mu se aktivno priključi kada za to dođe vreme.

Folk muzika često u tvojim dramama zauzima posebno mesto. Volela bih da objasniš zašto i šta ona za tebe znači?

U folku imamo sve, od konzervativnih poruka do progresivnih, i mene te progresivne zanimaju, kao što me zanima i to kako trivijalni ljubavni zapleti pesama dobijaju svoju političku artikulaciju u široj društvenoj sferi. Kroz emotivno proživljavanje tih pesama artikuliše se i osećaj nepravde i emotivne osujećenosti. Slično kao i u melodrami, tu neostvarenje ljubavnog ideala govori o nejednakim društvenim odnosima. Iako kritički stav možda nije vidljiv u tekstu odmah na početku, on se otkriva u širem kulturnom kontekstu, odnosno u duboko nepravednom, patrijarhalnom, heteronormativnom i rasističkom svetu u kom živimo. U svom tekstu o melodramama Daglasa Sirka, Fasbinder je divno napisao kako je ljubav najbolji, najperfidniji i najefektniji instrument društvene represije”. To je upravo ono zbog čega je folk utkan u moje drame, tu smo u potpunosti na području melodrame: odnos dve osobe ometa treća strana, a ta treća strana je često svet – i društveni poredak – sam.

Ti si dramski pisac , ali si isto tako u nekoliko predstava- sa druge strane- odnosno na sceni. Šta ti je donelo to iskustvo? Da li utiče na tvoje pisanje?

To iskustvo je zaista neprocenjivo, samim tim što mi je sada perspektiva sa scene mnogo bliža i jasnija. Ta perspektiva kod mene ne utiče toliko na pisanje, koliko će uticati na neki budući dramaturški, rediteljski i autorski rad. Mogu da kažem da se sve više orijentišem ka različitim mogućnostima izraza kroz savremene izvođačke umetnosti, ne samo na dramsko pisanje.

Kako doživljavaš budućnost drame na ovim, našim, prostorima?

U sklopu budućnosti svega ostalog. Ako se nastavi kontinuirana razgradnja ideje o opštem dobru, socijalnoj pravdi, javnog sektora u koji spadaju i pozorišne institucije; odnosno, ako nam se svima piše crna budućnost, isto će zadesiti i savremenu dramu i pisce i spisateljice. Ljudi će naravno uvek pisati drame, makar za same sebe, ali one neće biti realizovane na scenama, i neće biti nikoga da ih vidi i čuje.

 

Share