RUČNE LUTKE PAULA KLEA

Goran Gavrić

Ručne lutke koje je Paul Kle (Klee) pravio od različitih materijala i predmeta za svakodnevnu kućnu upotrebu, predstavljale su svojevrsne tumače svog, ali istovremeno i prošlih i budućih vremena. To su postajale zahvaljujući oživotvorenju u lutkarskim predstavama koje je osmišljavao sâm Kle, ali i njegov sin Feliks kome su one bile i namenjene. Kada ove lutke nisu bile uključene u predstave, tada je najviše do izražaja dolazio njihov skulptorski karakter. Budući da se Kle praktično nije ni bavio skulpturom, i da je uradio neznatan broj skulptura, ove lutke predstavljaju u njegovom bogatom i raznovrsnom umetničkom opusu najznačajnija skulptorska dela. Paul Kle je svoje lutke pravio od različitih, i od tzv. „pronađenih predmeta“ koji su se nalazili u njegovom okruženju. Ovi predmeti su bili oličenje tehničko-tehnološkog progresa koji je bio naročito aktuelan u Kleovo vreme. On je u lutke projicirao ne samo svoj kreativni duh, nego i društvene okolnosti, strepnju i ogorčenost prouzrokovane ratnim dešavanjima, kao i svoje osećanje prema silovitim promenama prouzrokovanim tehničko-tehnološkim napretkom. Kle je možda najbogatiji i najviše korišćen primer vizuelne umetnosti kao „aktivne imaginacije“. On je bio majstor linije, forme i boje, i razvijao je razigranu fantaziju dalje od bilo čega prethodno poznatog u modernoj umetnosti. Tokom pravljenja svojih lutaka on nije bio zarobljen u linije sa svojih skica, a to je stoga što je on sa njima uvek mogao da „šeta“, i pri tom nije vodio računa gde će ga to odvesti u njegovoj oslobođenoj mašti. Kao lutkar i izvođač bio je duboko svestan ekspresivne vrednosti pozorišnih lutaka.

Godine 1916., pre nego što je ustanovljen Bauhaus, Paul Kle je pobegao od strahota rata tako što je pravio ručne lutke za svog sina Feliksa. To je bio samo jedan od mnogih aspekata Kleovog rada koji je potražio čist i neiskvaren idealizam dečje vizije, nešto što je on imao za cilj da sačuva u sopstvenom slikarstvu kroz proučavanje i imitaciju dečjih crteža i njihovog ponovnog stvaranja sveta kroz stilizovane forme. Između 1916. i 1925. godine, Kle je napravio serije od pedeset lutaka za upotrebu u performansu, ugrađujući pronađene predmete iz svog domaćinstva: goveđe kosti, gips, električne utikače, četke, kutije za šibice itd. Za glave i tela lutaka je koristio još drvo, kalaj, električne razvodnike, delove krzna, kutije za sitnice, orahove ljuske, žice, dugmad, odbačene stvari, dok je kostime pravio od lana, svile, somota, pamučne tkanine i kože. Na početku su njegove lutke bile zasnovane na pozorištu „Kasperl“, ali je kasnije on kreirao izvanredne lutke sa karakteristikama i imenima koji su bili jedinstveno njegovi izumi. Pronicljiva seljanka pripada tradicionalnoj grupi figura seljaka, koje je Kle uzeo iz repertoara „Kasperl“ i „Gretl“ predstava. Bandit sa svojim pero šeširom i Đavo sa kolutastim rukavicama takođe pripadaju ovoj grupi. Čak su i Bagdadski Berber i Sultan nastali kao „orijentalne figure“ unutar pozorišta „Kasperl“, mada ih je Kle obogatio sa sopstvenim asocijacijama iz opere i književnosti. Prvih, najverovatnije osam lutaka, Kle je poklonio Feliksu za njegov deveti rođendan 1916. godine. Tu su bili Kasperl, njegova žena Seperl, Smrt, Đavo i njegova Baka, Policajac i Krokodil. Druga grupa lutaka je nastala 1919., nakon perioda od tri godine, dok je treća usledila 1920. godine. Lutke iz ovih godina su drugačije od onih iz 1916. godine. Osim Mlade seljanke i Seljaka sa crnom kapom, ostale nisu više bile tradicionalne „Kasperl“ figure. Tu spadaju Ruski seljak sa debelim licem i Gospodin Patak sa umetnutim nitima kose namazanih pomadom i kljunom. Krunisani pesnik sa lovorovim vencem i skerletnim plaštom podseća na švabsku književnu scenu na prelazu veka, a Bradati Francuz sa svojom odećom od „krvlju isprskanog“, oslikanog dronjka, nagoveštava unutar konteksta Prvog svetskog rata političku aluziju. Od svih lutaka iz prve grupe samo je Gospodin Smrt sačuvan.

Sa lutkama koje je Kle dizajnirao i napravio, on i Feliks su mogli da eksperimentišu, stvarajući minijaturna pozorišna izvođenja u njihovoj kući. Lutke su oblikovane kroz istoriju Bauhausa, neke su rasle iz studijskih projekata a druge zamišljene unutar grupa prijatelja i kao razigrana diverzija i odušak za nove ideje u dizajnu, drami i performansu. Dok je Kle bio u Bauhausu postojalo je nekoliko pozorišnih predstava studenata i osoblja. Oskar Šlemer (Schlemmer) je bio zadužen za pozorišnu radionicu, i skicirao je i dizajnirao kostime. Nije poznato koji je angažman u pozorišnoj radionici Kle imao, ako ga je uopšte imao. Međutim, on je imao određenog udela u kostimima i scenografiji, što datira još od kada je on, uz malu pomoć svog sina Feliksa, tada devet godina starog, napisao scenario za lutkarsku predstavu. Feliks se kasnije profesionalno uključio u pozorište kao reditelj i dizajner. On je, takođe, kasnije objavio dva poglavlja dnevnika svog oca „Paul Kle: pisma porodici, 1893-1940“.

Trideset od mnogo lutaka i njihovih kostima koje su napravili umetnici su preživeli, uključujući Madam Smrt iz 1916. godine. Izvorno napravljene za njegovog sina Feliksa, koji se upisao u Bauhaus i postao član Volpeove (Wolpe) i Ardonove društvene grupe, lutke su uskoro dopale u ruke šire studentske zajednice za upotrebu u performansu. Jedna takva lutka je nazvana Nemački nacionalista, i napravljena je 1921. godine. Nemački nacionalista i Avet utičnice pridružuju se celom ansamblu strašnih, grotesknih bića u serijama lutaka. Nekoliko lutaka su duhovi ili zli duhovi koji evociraju smrt i pustoš, podsećajući na Volpeovo pozivanje na pronađene predmete kao „uklete“ u svom predavanju iz 1962. godine. One svedoče o ubilačkom uništenju koje bi, kao duh, trebalo da bude deo prošlosti koji još uvek traje u današnjim vremenima. Mnoge lutke su napravljene pod uticajem Itenovog (Itten) pripremnog kursa. Kle je onda napravio pokretne lutke koje su korišćene u komadima, svake godine od 1922. do 1925. Kleove lutke su uključivale Autoportret, Električnog duha i Belokosog Eskima. Avet kutije za šibice je napravljena od kutija za šibice, koje su mu davale komični ton.

Tada se upotreba „pronađenih predmeta“ (kao u Dadi) pretapala sa Nadrealizmom. Faza lutaka u Kleovoj produktivnosti poklapa se sa aktivnim životnim vekom Dadaizma. Međutim, Kle je drugačije od umetnika Dade upotrebljavao pronađene predmete. Oni su pravili asamblaže ugrađujući zajedno strane, prefabrikovane predmete. Sami predmeti, kao što su logoi kompanija, otisci i svi njihovi funkcionalni detalji, ostavljani su onakvi kakvi su i bili. To je bio upravo ovaj aspekt koji je trebalo da dokumentuje njihovu trivijalnost, koja je inicijalno doprinosila provokativnom apelu ove umetničke tehnike. Kle, pak, pronađene predmete nije ostavljao onakve kakvi su i bili. Umesto toga, on je usvajao njihove forme za sopstvene ciljeve. Tako je kokardu „nemačkog nacionaliste“ transformisao u kapu, od utičnice je napravio „primitivnu“ masku za „belokosog eskima“, a od tanke damske rukavice đavolju masku sa oštrim ušima za „đavola sa kolutastim rukavicama“.

Paul Kle je imao širok krug interesovanja koji je uključivao različite umetničke oblasti, teoriju, pedagogiju, kao i nauku. Ali, lutkarstvo je bilo manje poznata oblast njegovog interesovanja od ostalih, što ne znači da je ona i manje vredna i značajna. Naprotiv, Kle je svoje lutke pravio sa većim žarom i principijelnom ubeđenošću nego što je to činio sa crtežima, slikama i grafikama. On je njihovim, već po samoj prirodi bezvremenskim karakterima, dodao veliki broj različitih karaktera i na taj način doprineo da ove lutke postanu moćni tumači svoga, ali istovremeno i prošlih i budućih vremena. Njihova trodimenzionalnost im daje tu prednost, da one u svakom trenutku mogu da podsećaju ljude na svoje prisustvo i da ih istovremeno svojim upečatljivim karakternim osobinama neprekidno opominju na njihovu slabost, glupost i nezajažljivost. S obzirom na to da se Kle skoro uopšte nije bavio skulpturom u onom klasičnom smislu, njegove lutke ga određuju kao veoma snažnog i ubedljivog skulptora.

Share