TRIKOVI I ILUZIJE U LUTKARSKOM POZORIŠTU

Jovan Caran

Lutkarstvo je samo po sebi jedna iluzija u slavu umetnosti. Mađioničarski trikovi spadaju u domen zabave. Može li se iskoristiti veština mađioničara u lutkarskoj predstavi? Pri tom se ne misli na prosto ubacivanje u predstavu scene sa izvođenjem nekog trika. Zahtev je da se iluzija i trik neprimetno utkaju u telo predstave i time doprinesu njenoj začudnosti. Ovde navodim nekoliko primera iz svoje prakse.

Na prvi pogled pisanje o ovoj temi je nepotrebno, jer lutkarstvo je samo po sebi iluzija. Lutke u pozorištu, pokreću nevidljivi animatori i bez velike muke čine razna čuda: lutke govore, hodaju ili lete. Ponekad lutka nestane i trenutno se pojavi na sasvim drugom mestu ili se višestruko izduži ili smanji. Ponekad, na sve strane,  lete glave raznim alama. Za lutkarsku publiku sve je to normalno. Rotacione bine i beskonačne trake po kojima putuju marionete niko ni ne smatra iluzijama. Scenografija ionako mora da stvori privid dubine prostora i čudnih mesta.

O čemu se onda radi u ovom tekstu?

Već smo ustanovili da se iluzija u lutkarskom pozorištu podrazumeva pa je zato ponekad potrebno povećati dozu začudnosti i tako dodatno povećati značaj scenskoj radnji. Ustvari posegnuti za nečim što prevazilazi tzv. odlična scenska rešenja.

Ovde se neće govoriti o klasičnim mađioničarskim trikovima koji su sami sebi svrha. Dakle nikako ono: „Draga deco, a sada će zeka nestati“. Od profesionalnih mađioničara dobro je preuzeti princip. Manipulacija, trik rekviziti, skretanje pažnje i slično mogu se itekako korisno upotrebiti na sceni. To je i jedan od načina da se izbegne (u većini slučajeva) jeftina simbioza lutkarskog pozorišta i video projekcije.

U našem zrenjaninskom lutkarskom pozorištu bilo je primera primene magijskih trikova u predstavama: Stvaranje vatre pucketanjem prstima, iznenadnog pojavljivanja oblaka pare iz lonca i slično. Razloge za primenu ovih trikova ostavljam autorima ovih predstava.

Opisaću samo nekoliko onih za koje znam kako i zašto postoje. Nekoliko primera iz moje sopstvene prakse koji  mogu najbolje da objasne i obrazlože ovu ideju.

U predstavi „Veseli voz“ Radeta Pavelkića igrao sam mađioničara. Izvodio sam tada razne trikove od gutanja mača, pretvaranja vode u konfete, proturanje olovke kroz staklo do vađenja zeca iz šešira. Taj moj zec je igrao u šeširu i razgovarao sa publikom. Publika je videla moju ruku koja drži šešir i drugu u kojoj je „čarobni štap“ i videla je zeca koga „niko“ ne animira. Taj lutkarsko-mađioničarski pristup pamti se i dan-danas. Ponekad me nekadašnji mališani, a sada roditelji koji dovode decu u pozorište, pitaju kako sam to izveo. Nikom iz gledališta nije palo na pamet da je ruka koja drži šešir lažna.

U predstavi „Mala prodavnica čuda“ veštica, inače živa glumica sa maskom, izleće jašući na metli iz ekrana nekog monitora. U istoj predstavi ta veštica učini da dobra vila (takođe živa glumica) vodoravno lebdi po sceni. Iluzija lebdenja se pojačava kad veštica provlači svoju metlu ispod lebdeće vile. Time je pokazala da vilu „ništa ne drži u vazduhu“

U takve iluzije-animacije spadaju pojavljivanje glumca iz „ničega“ u predstavi „Čarobni stočić“.

U predstavi „Guskalica“ guska nestaje sa hartije. Ovo u lutkarstvu i nije neki trik. Ali ako prethodno uverimo publiku da gleda sasvim običan list papira, onda to postaje dobar uvod u pomalo nadrealistični svet ove predstave. Lepo animirana, tek nacrtana guska, plovi po crtežu i zatim nestane iza nacrtanog drveta. Posle ovoga sve je moguće. Živi glumac koji igra Momka, ulazi u isti crtež tražeći gusku pa i sam postane lutka od hartije. Uvrnuta realnost tog sveta podvučena je i scenom u kojoj Momak iz malecke kutije izvadi veću, pa iz te još veću i tako četiri puta. Zatim iz te najveće kutije iskaču novi likovi. U finalu ove predstave primenjena je klasična scenografska iluzija za prikazivanje dubine prostora kad stotinu gusaka pleše po pozornici.

U predstavi „Tigrić Tika“ u uvodnoj sceni glumac opisuje svet u kome živi Tigrić. Ovaj svet je predstavljen crno-belim crtežom. Zatim deo po deo crteža, u skladu sa pričom, postaje obojen, a zatim i trodimenzionalan.

Jedna Baba koja nosi na leđima ogromni začarani bubanj, u trenu se, pred publikom,  pretvara u traku prašine i u vihoru nestane sa scene. Jer takva se čuda dešavaju u mestu koje se zove Šuma Nevratimka. U predstavi „Pobratim Vetra“ to je jedina iluzija koja nije sasvim lutkarska. Možda bi se tu uklopilo još i pretvaranje vunenog pojasa u pređu, pređe u klupko, klupko u vunu na preslici i preslice sa vunom u ovcu.

U predstavi „Priče Ptice Lažljivice“ postiji scena u kojoj mađioničarski štap „sam“ igra oko animatora a trik je namerno otkriven i demistifikovan, jer se radilo o pomalo nespretnim putujućom zabavljačima koji izvode svoju predstavu.

Može se iz ovih nekoliko primera zaključiti da je ponekad korisno znati i veštine majstora iluzije i dobro ih primeniti doprinoseći slavi lutkarske igre.

 

 

 

 

Share